23. Potraživanja iz radnog odnosa pri likvidaciji odnosno stečaju

UPIT:

Poštovani!
Zamolio bih Vas da me uputite ili date savjet kome da se obratim u svezi svojih problema, jer sam isti zaposlenik društva nad kojim je izvršena likvidacija po službenoj dužnosti, a da o istoj nisam bio obaviješten, jer se nalazim od 2008.god. na bolovanju (bolest srca). Koja su moja prava i kako da ostvarim svoja potraživanja prema istom društvu, a država ga je likvidirala ne mojom krivnjom. Ako je tako zašto država nije i nas radnike zbrinula. HVALA!!


ODGOVOR:

Uz napomenu da su razlozi za prestanak trgovačkog društva, između ostalog, i likvidacija i stečaj, što su dvije sasvim različite kategorije koje je potrebno razlikovati, te koje proizvode sasvim različite pravne učinke u pogledu prava i obveza stranaka u postupku...

Bilo bi korisno znati o kojem se trgovačkom društvu radi, te je li zaista likvidirano ili je, puno vjerojatnije, prestalo stečajem. Ustavna zaštita rada kao objektivnog prava, ali i članova njihovih obitelji i ostalih socijalnih kategorija (čl. 55 - 61 Ustava RH) afirmirana je i realizirana postojanjem korpusa propisa radnog (i socijalnog prava), čime su radnopravni odnosi izdvojeni iz materije obveznog prava u posebnu kategoriju radnog prava, gdje radnik kao stranka ugovora uživa neusporedivo veću zakonsku zaštitu od poslodavaca, no što bi u drugim slučajevima imali ostali kontrahenti prema propisima građanskog prava, primarno Zakona o obveznim odnosima. Subjektivna prava (npr novčane naknade - plaća, ali i druga prava) koja proizlaze iz obveznih odnosa, zaštita kojih je zajamčena navedenim objektivnim pravima, predstavljaju privatni interes subjekata, odnosno vjerovnika ovlaštenih zahtjevati navedene novčane obveze. S obzirom da se radi o privatnim interesima, a ne javnim interesima, korištenje javne izvršne vlasti ("države") pri ostvarivanju takvih prava privatnih subjekata predstavljalo bi sukob interesa, stoga se potraživanja u slučaju spora ostvaruju u parničnom postupku pred sudom kao jedinim legitimnim putem prisilnog ostvarenja tražbina. Da ne duljim.....

Likvidacija se može provesti samo onda kada trgovačko društvo nema nepodmirenih obveza prema vjerovnicima. Upravo radi zaštite vjerovnika, Zakon o trgovačkim društvima, u čl. 373, propisuje obvezu pozivanja vjerovnika društva da prijave svoje tražbine likvidatoru (likvidator stupa na mjesto članova uprave). Poziv se mora objaviti najmanje tri puta u glasilu društva (Narodne novine) s naznakom da vjerovnici moraju prijaviti društvu svoje tražbine u roku od šest mjeseci po objavi posljednjeg poziva. Relevantan je i članak 379 Zakona o trgovačkim društvima, prema kojem imovina društava može se podijeliti članovima društava odnosno dioničarima tek po proteku godine dana od dana kada je treći put objavljen poziv vjerovnicima da prijave svoje tražbine. Prema stavku 2 istog članka, ukoliko vjerovnik ne prijavi svoje tražbine, dugovani iznos treba položiti u sud kod kojega je društvo upisano u trgovački registar na rok od šest mj, a nakon toga predaje se na čuvanje općini na čijem je području sjedište društva, ako odlukom o podjeli društva nije drugačije određeno. Vjerovnici čije tražbine nisu bile poznate društvu, a nisu ih pravodobno prijavili, mogu zatražiti da im se ona podmire samo iz imovine koja još nije podijeljena članovima društva, odnosno dioničarima. U slučaju likvidacije potrebno je bilo, dakle, prijaviti eventualne tražbine likvidatoru društva (podaci o likvidatoru su javni, dostupni su na uvid u registarskom sudu; neslužbeni, ali ažurni i točni podaci dostupni su na web adresi sudreg.pravosudje.hr). Dok god postoje poznate nepodmirene tražbine, postupak likvidacije ne može se provesti, odnosno, likvidacija u tom slučaju bila bi protupravna. Bitan je članak 383 Zakona o trgovačkim društvima, koji uređuje odgovornost likvidatora za štetu vjerovnicima, prouzročenih eventualnim protupravnim radnjama likvidatora. Nakon što je društvo brisano iz sudskog registra ne mogu se više pobijati pravne radnje likvidatora (trgovačko društvo je prestalo te ne postoji više kao pravni subjekt), ali vjerovnici društva mogu od likvidatora tražiti da im nadoknadi štetu koju je tim radnjama prouzročio (Prema pravilima o izvanugovornoj odgovornosti, odnosno općim pravilima o naknadi štete prema Zakonu o obveznim odnosima, odnosno prema čl. 1045 - čl.1100). Likvidator odgovara za štetu do visine peterostrukog iznosa nagrade koju je primio za svoj rad, (nagrada iz čl.381 Zakona o trgovačkim društvima). Ako to ne bi bilo dovoljno za podmirenje štete, za nju solidarno odgovaraju svi članovi društva odnosno dioničari do visine imovine društva koja im je isplaćena. Doduše, ne smatra se štetom ako vjerovnik pravodobno ne prijavi svoju tražbinu za koju likvidator nije znao niti je mogao znati, no ta činjenična tvrdnja predmet je dokazivanja u parničnom postupku. Zahtjev s naslova odgovornosti za štetu prema likvidatoru zastaruje u roku od godinu dana od brisanja društva iz sudskog registra (čl 383, st. 4), tom odredbom derogiran je opći zastarni rok od pet godina, prema čl. 225 Zakona o obveznim odnosima. Iako Zakon o radu u čl. 109 propisuje zabranu otkaza ugovora o radu osobi koja je privremeno nenazočna na poslu zbog bolesti ili ozljede, ugovor o radu prestaje po sili zakona trenutkom prestanka trgovačkog društva kao pravnog subjekta, a time i njegovog svojstva ugovorne strane. Taj trenutak je dan brisanja trgovačkog društva iz sudskog registra po okončanju postupka likvidacije. S obzirom da u tom slučaju ne postoje pravni sljednici (sukcesori) trgovačkog društva, trenutkom prestanka trgovačkog društva utrnjuju sve obveze i prava iz pravnih poslova u kojima se kao stranka pojavljuje sada likvidirano trgovačko društvo, što uključuje i potraživanja iz radnopravnih odnosa. Poslovne knjige i ostala dokumantacija iz postupka likvidacije čuva se u trgovačkom sudu u sjedištu sada likvidiranog društva, te će sud vjerovnicima i drugim osobama s opradanim interesom omogućiti uvid u navedenu dokumentaciju (radi eventualne parnice i sl).

Za razliku od likvidacije, stečaj se provodi kada je dužnik nesposoban za plaćanje (tj. kada je bankovni račun dužnika blokiran dulje od 60 dana) te kada je prezadužen (kada njegova imovina ne pokriva postojeće obveze). Također, likvidatora zamjenjuje stečajni upravitelj. U stečajnom postupku radnici dijele isplatni red zajedno sa RH, odnosno njezinim tražbinama prema trgovačkom društvu (porezi, doprinosi, kazne, koncesijske naknade i sl). Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravitelj može otkazati ugovor o radu bez obzira na isključenje prava na redoviti otkaz ili druge odredbe o zaštiti radnika. Dakle, i radnik na bolovanju može dobiti otkaz. Otkazni rok iznosi mjesec dana. Radnik, ovdje u svojstvu stečajnog vjerovnika, uz nepodmirene tražbine može zahtijevati naknadu štete zbog prijevremenog prestanka radnog odnosa (čl. 120 stavak 3 Stečajnog zakona). Ako radnik smatra da otkaz njegova radnog odnosa nije pravno valjan, može tražiti zaštitu svojih prava u skladu s odredbama Zakona o radu. Bitno je naglasiti da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine (čl 135 Zakona o radu), a rok se računa od prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl 215 Zakona o obveznim odnosima). Tražbine po osnovi naknade štete zastarjevaju u roku od pet godina. Nevezano je li društvo pretalo stečajnim postupkom ili likvidacijom, ako se tužbeni zahtjev iz određenog razloga namjerava postaviti prema RH, Zakon o parničnom postupku u čl. 186.a traži da se tužitelj prije podnošenja tužbe obrati sa zahtjevom za mirno rješavanje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim se namjerava podnijeti tužba protiv RH. Tek ako zahtjev za mirno rješavanje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mj od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. (u suprotnom sud obacuje tužbu protiv RH).

Piše: Luka Arvaj, mag.iur.

IZREKA MJESECA

"Čuvajte se malih troškova. Mali ispust može potopiti i veliki brod."

(B. Franklin)

22. Potkapitalizacija

Trgovačka društva najčešće se financiraju kombinacijom vlasničkog kapitala, te zajmovnog kapitala. U slučaju da je zajmovni kapital veći vlasničkog kapitala, radi se o pojavi potkapitalizacije. Porezni tretman trgovačkih društava i ulagatelja u trgovačka društva, između ostaloga, ovisi o tome je li trgovačko društvo financirano vlasničkim ili zajmovnim kapitalom te ostvaruje li investitor povrat na temelju vlasničkog (dividenda) ili zajmovnog (kamata) financiranja trgovačkog društva. Isplata kamata može se odbiti pri izračunu oporezivog dobitka - porezno priznati rashod, dok to nije moguće pri isplati dividendi (dobiti). Prema tome, trgovačko društvo financirano zajmovnim kapitalom uživa povoljniji porezni tretman u odnosu prema trgovačkom društvu koje je financirano vlasničkim kapitalom. Kamata isplaćena nerezidentnim investitorima najčešće je u državi izvora podvrgnuta nižoj stopi poreza po odbitku u odnosu prema stopi poreza po odbitku na dividende (withholding tax). Zbog toga uporaba zajmovnog kapitala najčešće dovodi do smanjenja porezne obveze, odnosno, isplata kamata može poslužiti kao način skrivene isplate dobiti. Zakonodavac u pravilu propisuje kakav je odnos zajmovnog i vlasničkog kapitala dopušten (debt/equity ratio), odnoso, kada se prijeđe propisani iznos, tada se kamate iz ugovora koji je temelj zajmovnog financiranja oporezuju na isti način koji je propisan za isplate dividendi. Porezni propisi RH ne sadrže odredbe koje izrijekom propisuju omjer (ratio) zajmovnog i vlasničkog kapitala, narušavanje kojeg dovodi do promjene kvalifikacije kamata koje se plaćaju na zajam u dividende. No, neizravno taj omjer predviđen je čl 8. Zakona o porezu na dobit, koji u stavku 1 propisuje da porezno priznati rashod nisu  "kamate na zajmove koji su primljeni od dioničara odnosno člana društva koji drži najmanje 25% dionica ili udjela u kapitalu ili glasačkih prava u poreznom obvezniku, ako bilo kada u poreznom razdoblju ti zajmovi premaše četverostruku svotu udjela toga dioničara odnosno člana društva u kapitalu ili glasačkom pravu, utvrđenu u odnosu na svotu i razdoblje trajanja zajmova u poreznom razdoblju, osim kamate po kreditima od financijskih organizacija." Iz navedenog proizlazi da je najviši omjer zajmovnog i dužničkog kapitala, koji ne mijenja poreznu kvalifikaciju kamata iznosi, 4:1. Dakle, u slučaju kada zajmovni kapital prelazi četverostruku svotu vlasničkog kapitala, kamate na zajmove koji su primljeni od navedenih članova društva povećavaju poreznu osnovicu jer nisu porezno priznati rashod!!!

Piše: Luka Arvaj, mag.iur

21. Postupak zatvaranja obrta

Registracija obrta se odrađuje pri nadležnom uredu državne uprave u županiji, te također odjava istog. Obrtniku se na temelju podnesenog zahtjeva za odjavu obrta, uz koju se prilaže obrtnica, potvrda o uplati upravnih pristojba izdaje rješenje kojim se utvrđuje prestanak obrta. Po pravomoćnosti rješenja briše se obrt iz obrtnog registra.

No, prilikom samog zatvaranja obrta treba voditi računa o pravilnom zatvaranju poslovnih knjiga. Sukladno čl.31., st.3. Pravilnika o porezu na dohodak, prilikom likvidacije obrta porezni obveznik je dužan u poreznom razdoblju u kojem je izvršena likvidacija u knjizi primitaka i izdataka iskazati:

Kao primitke:

1. Poslovne primitke:

2. Usporedivu tržišnu vrijednost dugotrajne imovine,

3. Usporedivu tržišnu vrijednost zaliha robe, proizvoda, reprodukcijskog materijala i drugog,

4. Nenaplaćene tražbine od kupaca

Kao izdatke:

1. Poslovne izdatke:

2. Knjigovodstvene vrijednosti dugotrajne imovine prema popisu te imovine u trenutku 
    likvidacije,

3. Neplaćene obveze dobavljačima i druge neplaćene obveze u svezi s djelatnošću,

4. Druge izdatke u svezi s likvidacijom.

Ukoliko su navedeni primitci veći od izdataka, navedena razlika predstavlja dohodak na koji se treba platiti pripadajući porez.

Kod obrtnika koji su u sustavu poreza na dobit, postupak je definiran čl. 18., St. 3. Zakona o porezu na dobit, te kaže: „Ako se porezni obveznik likvidira, dobit ili gubitak utvr­đuje se u razdoblju likvidacije koje se nastavlja na posljednje porezno razdoblje. Početna bilanca za razdoblje likvidacije istovjetna je bilanci na kraju prethodnoga poreznog razdoblja. Ako takva konačna bilanca ne postoji, vrijednost imovine i obveze utvrđuju se procjenom. Završna bilanca razdoblja likvidacije pokazuje imovinu koja će se raspodijeliti, na likvidacijsku dobit ili likvidacijski gubitak.“

Sukladno čl. 30. st 6. Poreza na dodanu vrijednost: „ Fizička osoba gubi svojstvo poduzetnika trajnom odjavom djelatnosti i brisanjem iz registra kod nadležnog tijela. Prije odjave djelatnosti poduzetnik – fizička osoba mora obračunati porez na dodanu vrijednost na sve isporuke  do dana odjave, uključujući u te isporuke i sva dobra koja mu preostanu i  koja se smatraju izuzimanjem u nepoduzetničke svrhe, a za koja je mogao koristiti odbitak pretporeza ili ih je prije početka primjene Zakona, nabavio za poduzetničku djelatnost bez poreza na promet ili uz povlaštenu stopu poreza te izmiriti sve druge porezne obveze po osnovi poduzetničke djelatnosti. „

Također odjavu vlasnika obrta kao i samog obrta treba obaviti i u ispostavi ureda HZZO i HZMO.

Piše: Alin Božić, ovl.rač.

20. OFFSHORE POSLOVANJE

Offshore kompanija je trgovačko društvo inkorporirano izvan jurisdikcije odnosno teritorija na kojem posluje (npr trgovačko društvo u Sloveniji može se smatrati offshore društvom u odnosu na rezidente RH). U užem smislu, offshore kompanija je trgovačko društvo inkorporirano na jednom od područja bez poreza, odnosno područja s izrazito niskim porezom (tax haven), bez obzira smatra li se rezidentom ili nerezidentom tog područja. Otprilike 40 različitih zemalja diljem svijeta može se smatrati offshore područjem u užem smislu: u pravilu radi se o otočnim zemljama kojima je tzv offshore financijska industrija najbitniji izvor prihoda, stoga povoljnom regulativom i poreznim tretmanom privlače strani kapital. Najpopularniji offshore centri su tzv. British overseas teritoriji  odnosno bivše kolonije britanskog imperija. Svoju popularnost duguju common law sustavu, političkoj stabilnosti te tradiciji čuvanja bankarske tajne.

Najrecentnijim izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju, od 01.01.2011, rezidentima RH omogućeno je da slobodno, bez prethodnog odobrenja Hrvatske narodne banke, zaključuju kapitalne poslove s nerezidentima (izravna ulaganja, ulaganja u vrijednosne papire,  prijenos imovine, depoziti i sl), u što spada inkorporiranje i ulaganje u offshore trgovačka društava (čl. 9 Zakona o deviznom poslovanju). Za razliku od rezidentnih kompanija, koje su dužne sav prihod ostvaren u zemlji i inozemstvu prijaviti poreznoj upravi i na taj prihod platiti porez, nerezidentne (offshore) kompanije plaćaju porez RH samo na prihod koji je njihova poslovna jedinica ostvarila u tuzemstvu.

S obzirom na navedeno, offshore kompanija predstavlja izrazito atraktivno sredstvo poslovanja, posebice ako su većina klijenata inozemni subjekti. Potrebno je istaknuti određene pravne aspekte offshore poslovanja:

1. Prema čl. 51 Zakona o deviznom poslovanju, potrebno je Hrvatskoj narodnoj banci dostavljati izvješća o izravnim i ostalim vlasničkim ulaganjima u inozemstvo. Iako HNB i porezna uprava u praksi teško, gotovo i ne mogu dobiti informacije o kapitalnim poslovima rezidenata u inozemstvu,  propisane su visoke novčane kazne za neispunajvanje obveze izvještavanja. Također, ukoliko inozemni kapitalni poslovi nisu notificirani HNB-u i poreznoj upravi, izvjesne su komplikacije u svezi s repatrijacijom ostvarene dobiti u inozemstvu.

2. Prema članku 612 Zakona o trgovačkim društvima, inozemna (offshore) društva ne mogu trajno obavljati djelatnost na području RH dok tamo ne osnuju podružnicu. U praksi, inozemno društvo ne će osnovati podružnicu, već drugo trgovačko društvo sa sjedištem u RH, u kojem će offshore kompanija biti član društva odnosno dioničar (radi se o tzv. društvu kćeri - problematika povezanih društava)

3. Odredbe Zakona o porezu na dobit (čl. 3) smatraju offshore kompaniju rezidentnom ukoliko se mjesto stvarne uprave i nadzor poslovanja nalazi u RH!!! U tom slučaju offshore kompanija biti će obvezna platiti porez na sav ostvareni prihod, čak i ako nije poslovala na teritoriju RH!!!  Iako bolja offshore područja podatke o članovima društva i direktorima  drže tajnima i nisu dostupna kao javni podatak, postoji mogućnost da RH do tih podataka ipak dođe, u postupku međunarodne suradnje pravosudnih tijela (npr istražni postupak za kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom). Navedenom problemu može se riješiti postavljanjem tzv. nominalnih direktora, s adresom izvan RH.

4. Prema članku 13 Zakona o porezu na dobit, ako se između povezanih osoba u njihovim poslovnim odnosima ugovore takve cijene ili drugi uvjeti koji se razlikuju od cijena ili drugih uvjeta koji bi se ugovorili između nepovezanih osoba, tada se sva dobit u svoti u kojoj bi bila ostvarena, kada bi se radilo o odnosima između nepovezanih odnosa, uključuje u poreznu osnovicu povezanih osoba. Radi se, dakle, o problematici tzv. transfernih cijena između povezanih društava, (npr između offshore društva i društva kćeri)

5. Važan faktor pri planiranju offshore poslovanja je i tzv. porez po odbitku (withholding tax). Porez po odbitku je porez kojim se oporezuje dobit koju ostvari nerezident u RH, a porezni obveznik  tog poreza je isplatitelj. Porezna osnovica je bruto iznos naknade koju tuzemni isplatitelj plaća nerezidentu - inozemnom platitelju (čl. 31 Zakona o porezu na dobit) Porez se plaća po stopi od 15% (osim za dividende i udjele u dobiti za koje je propisana stopa od 12%). Stopa poreza po odbitku iznositi će 20% na sve vrste usluga koje su plaćene osobama koje imaju sjedište ili mjesto stvarne uprave, odnosno nadzora poslovanja u državama (osim u članicama EU), u kojima je opća ili prosjećna nominalna stopa oporezivanja dobiti niža od 12,5 %, a država je objavljena u popisu država koje donosi ministar financija i koji se objavljuje na internetskim stranicama ministarstva financija i porezne uprave RH.

Piše: Luka Arvaj, mag.iur.

 



IZREKA MJESECA

"Plaćanje poreza boli. Više boli kad ne morate plaćati porez."

(T. R. Duwar)

19. Kada potpisati ugovor o djelu, a kada ugovor o autorskom djelu ?

UGOVOR O DJELU

Povremeni, honorarni poslovi često su predmet Ugovora o djelu. Zakon o obveznim odnosima u čl.590 do čl.619 propisuje odredbe istog. Važno je naglasiti da se prilikom potpisivanja Ugovora dogovara bruto ili neto iznos. Tako u slijedećem primjeru obračuna za Grad Zagreb (prirez 18%) možemo vidjeti kolika su ukupna davanja za bruto iznos od 1.000,00 kn.

Primjer: Bruto iznos od 1.000,00 kn umanjimo za 15% MIO I stup (150,00 kn) i 5% MIO II stup (50,00 kn), te dobijemo osnovicu od 800,00 kn za obračun 25% poreza na dohodak (200,00 kn) i 18% prirez na porez na dohodak (36,00 kn). Iz toga proizlazi neto isplata u iznosu 1.000,00 – 200,00 – 236,00 = 564,00 kn. No, dužni smo obračunati i 13% doprinosa za zdrastveno osiguranje što iznosi 130,00 kn. Dakle, ukupan trošak Ugovora o djelu je 1.130,00 kn.

Naime, postoji iznimka u slučaju isplate osobama koji su umirovljenici. Primjer: na bruto iznos od 1.000,00 kn oduzmemo 25% poreza na dohodak (250,00 kn) i 18% prireza na porez na dohodak (45,00 kn), te iz toga proizlazi neto iznos za isplatu 705,00 kn.

AUTORSKI UGOVOR

Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima u čl.5 točno propisuje što se smatra pod autorskim djelom pa kaže: „Autorsko djelo je originalna intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenog i umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.“ Iz toga proizlazi da „autorska djela jesu osobito: jezična djela (pisana djela, govorna djela, računalni progra­mi); glazbena djela; s riječima ili bez riječi; dramska i dramsko-glazbena djela; koreografska i pantomimska djela; djela likovne umjetnosti (s područja slikarstva, kiparstva i grafike), bez obzira na materijal od kojega su načinjena, te ostala djela likovnih umjetnosti; djela arhitekture; djela primijenjenih umjetnosti i industrijskog dizajna; fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom; audiovizualna djela (kinematografska djela i djela stvorena na način sličan kinematografskom stvaranju); kartografska djela; prikazi znanstvene ili tehničke prirode kao što su crteži, planovi, skice, tablice i dr. „

Gledano sa poreznog aspekta ugovor o autorskom djelu je znatno povoljniji od ugovora o djelu jer kod istog postoji priznati izdatak od 30% (čl.32.st.5 Zakona o porezu na dohodak), te nakon odbitka istog podliježe plaćanju poreza na dohodak i eventualno prireza ako isti postoji. Dok kod umjetnika je situacija još povoljnija jer oni si mogu priznati dodatnih 25% neoporezivog djela prema čl.22 Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticaja umjetničkog i kulturnog stvaralaštva. Napominjem da bi sve gore bilo porezno priznato vlasnik autorskog djela mora biti prijavljen na Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo (više o tome na njihovim internet stranicama www.dziv.hr), a ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku i isplaćen na žiro račun.

Primjer obračuna za bruto iznos od 1.000,00 kn u Gradu Zagrebu (prirez 18%): Bruto iznos od 1.000,00 kn umanjimo za porezno priznati izdatak od 30% i dobijemo 700 kn porezne osnovice na koju obračunavamo 25% poreza na dohodak što iznosi 175 kn, te prirez od 18% (za Grad Zagreb) na tih 175 kn iznosi 31,50 kn. Iz toga proizlazi neto iznos 1000 - 175 - 31,5 = 793,50 kn.

Piše: Alin Božić, ovl.rač.

18. Porezna oslobođenja pri kupnji nekretnina

Prema Zakonu o porezu na promet nekretnina, čl 11., porez na promet nekretnina ne plaćaju :

1. Republika Hrvatska i jedinice lokalne samouprave i uprave, tijela državne vlasti, javne ustanove, zaklade i fondacije, Crveni križ i slične humanitarne udruge osnovane na temelju posebnih propisa, 

2. Diplomatska ili konzularna predstavništva strane države pod uvjetom uzajamnosti i međunarodne organizacije za koje je međunarodnim ugovorom dogovoreno oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, 

3. Osobe koje stječu nekretnine u postupku vraćanja oduzete imovine i komasacije nekretnina, 

4. Prognanici i izbjeglice koji stječu nekretnine zamjenom svojih nekretnina u inozemstvu, 

5. Građani koji kupuju stambenu zgradu ili stan (uključujući i zemljište), na kojem su imali stanarsko pravo ili uz suglasnost nositelja stanarskog prava prema propisima kojima se uređuje prodaja stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Isto vrijedi i za zaštićene najmoprimce koji kupuju stambenu zgradu ili stan u kojem stanuju na temelju ugovora o najmu,

6. Osobe koje stječu nekretnine u skladu s propisima kojima se uređuje pretvorba društvenog vlasništva u druge oblike vlasništva,

7. Osobe koje stječu nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju koje su nasljednici prvoga nasljednog reda u odnosu prema davatelju nekretnine, 

8. Osobe koje stječu određene posebne dijelove nekretnine razvrgnućem suvlasništva ili pri diobi zajedničkog vlasništva nekretnina, do iznosa vrijednosti njihovog suvlasništva, odnosno zajedničkog vlasništva prije razvrgnuća.

1. Porezna oslobođenja pri unosu nekretnina u trgovačko društvo

Kada se nekretnine unose u trgovačko društvo kao osnivački ulog ili povećanje temeljnog kapitala u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima ne plaća se porez na promet nekretnina. Porez na promet nekretnina ne plaća se kada se nekretnine stječu u postupku pripajanja i spajanja trgovačkih društava u smislu Zakona o trgovačkim društvima, te u postupku razdvajanja trgovačkog društva u više trgovačkih društava.

2. Porez na promet nekretnina pri nasljeđivanju, darovanju i drugom stjecanju nekretnina bez naknade ne plaćaju:

1. Bračni drug, potomci i preci te posvojenici umrlog ili darovatelja,

2. Braća i sestre, njihovi potomci te zetovi i snahe ostavitelja ili darovatelja kada nasljeđuju ili primaju na dar poljoprivredno zemljište, ako im je poljoprivreda osnovni izvor prihoda,

3. Braća i sestre, njihovi potomci te zetovi i snahe ostavitelja ili darovatelja, kada nasljeđuju ili primaju na dar nekretnine, ako su s ostaviteljem ili darovateljem živjeli u gospodarskoj zajednici u vrijeme izgradnje građevine, stjecanja druge nekretnine, ostaviteljeve smrti ili primitka dara. Gospodarskom zajednicom, u smislu ovoga Zakona, smatra se zajedničko stjecanje prihoda i imovine te raspolaganje prihodima i imovinom koja se nasljeđuje ili daruje, 

4. Pravne i fizičke osobe kojima Republika Hrvatska ili jedinica lokalne samouprave i uprave daruje, odnosno daje nekretnine bez naknade radi odštete ili iz drugih razloga u svezi s Domovinskim ratom, 

5. Bivši bračni drugovi kada uređuju svoje imovinske odnose u svezi s rastavom braka.

3. Porez na promet nekretnina ne plaćaju građani koji na temelju sklopljenog ugovora o kupoprodaji stječu prvu nekretninu kojom rješavaju vlastito stambeno pitanje ako su kumulativno ispunjeni slijedeći uveti:

1. da imaju hrvatsko državljanstvo

2. da građanin i članovi njegove uže obitelji prijave prebivalište i borave u mjestu i na adresi gdje se nekretnina (koju stječe) nalazi,

3. da površina nekretnine, ovisno o broju članova uže obitelji građanina, ne prelazi površinu kako slijedi:

– za 1 osobu do 50 m2 građevine

– za 2 osobe do 65 m2 građevine

– za 3 osobe do 80 m2 građevine

– za 4 osobe do 90 m2 građevine

– za 5 osoba do 100 m2 građevine

- za 6 osoba do 110 m2 građevine

– za 7 i više osoba do 120 m2 građevine.

Ako površina nekretnine prelazi zadane površine porez na promet nekretnina plaća se na razliku površine građevine. Iznimno ako površina izgrađenog zemljišta, na kojemu se nalazi građevina površine 50m2, prelazi površinu od 400 m2, porez na promet nekretnina plaća se na razliku površine zemljišta. Članovima uže obitelji, u smislu ovoga Zakona, smatraju se bračni drug i djeca.

4. da građanin te članovi njegove uže obitelji nemaju, u tuzemstvu ili inozemstvu, u vlasništvu, suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu:

a) građevine (stan i/ili kuću) čija je ukupna (zbrojena) površina svih građevina jednaka, veća ili do najviše 10 m2 manja od površine građevine iz točke 3.

b) nekretnine (osim poljoprivrednog zemljišta i poslovnog prostora u kojem građanin ili član njegove uže obitelji obavlja registriranu djelatnost) čija je ukupna (zbrojena) vrijednost svih nekretnina u trenutku nastanka porezne obveze jednaka ili veća od tržišne vrijednosti nekretnine koju građanin stječe pri čemu se u izračun uzimaju i vrijednosti građevina pod a) 

Iznimno je ako porezni obveznik od 1. siječnja 2003., a do trenutka nastanka porezne obveze imao, u tuzemstvu ili inozemstvu, u vlasništvu, suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu nekretnine koje je otuđio, neovisno o načinu otuđenja, u izračun vrijednosti nekretnina pod b) uzimaju se i te otuđene nekretnine.

Otuđenjem nekretnine ne smatra se ako nekretninu za koju je građanin ostvario pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina stječe bračni drug ili dijete građanina nasljeđivanjem ili darovanjem. U tom slučaju novi stjecatelj stupa u položaj pravnog sljednika glede zabrane otuđenja nekretnine, s time da se rok zabrane otuđenja računa od kada je prednik stekao nekretninu.

Porez na promet nekretnina ne plaćaju građani koji na temelju sklopljenog ugovora o kupoprodaji stječu zemljište unutar građevinskog područja površine do 600 m2 na kojem će izgraditi kuću za rješavanje vlastitoga stambenog pitanja ako su kumulativno ispunjeni gore navedeni uvjeti. Ako površina zemljišta unutar građevinskog područja prelazi površinu, porez na promet nekretnina plaća se na razliku površine zemljišta. Porez na promet nekretnina kojeg je građanin bio oslobođen, plaća se naknadno ako u roku od 3 godine od dana stjecanja građanin ne izgradi kuću, otuđi ili iznajmi zemljište u cijelosti ili djelomično, ili ako Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na porezno oslobođenje prema odredbama Zakona.

Važne napomene:

Građanin koji je bio oslobođen poreza na promet nekretnina, istog plaća naknadno ako u roku od 3 godine od dana stjecanja nekretnine :

1. Otuđi ili iznajmi nekretninu u cijelosti ili djelomično,

2. Građanin ili njegov bračni drug odjave prebivalište, ne borave ili prijave promjenu adrese stanovanja,

3. Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje.

Građanin kojemu je rješenjem Porezne uprave utvrđeno pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina iz gore navedenih uvjeta nema pravo na ponovno oslobođenje, niti u slučaju ako mu je porez na promet nekretnina naknadno utvrđen rješenjem Porezne uprave. Pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina nema niti bračni drug građanina ako je građaninu utvrđeno pravo na oslobođenje od plaćanja poreza na promet nekretnina, niti u slučaju ako je građaninu porez na promet nekretnina naknadno utvrđen rješenjem Porezne uprave.

Piše: Alin Božić, ovl.rač.

17. Porezna zastara

U pravnoj teoriji zastara je definirana kao gubitak prava zahtjevati ispunjenje određene obveze zbog nevršavanja sadržaja subjektivnog prava kroz određeno vrijeme. (čl. 214 st. 1, 2 Zakona o obveznim odnosima - dalje u tekstu. ZOO.) Porezna zastara uređena je člancima 94 - 96 Općeg poreznog zakona (dalje: OPZ). Čl. 94 u stavku 9 određuje da će se na poreznu zastaru primjeniti odredbe ZOO-a ako samim OPZ-om nije drukčije uređeno. Dakle, kada je riječ o poreznoj zastari, pravila OPZ-a su tzv. posebna pravila (lex specialis), dok su pravila ZOO-a kojima je uređen institut materijalnopravne zastare opća pravila (lex generalis).

 U kojim će slučajevima doći do prestanka prava iz porezno-dužničkog odnosa zastarom, uređuje se člankom 94 OPZ-a. U toj odredbi uređuje se zastara slijedećih prava odnosno ovlasti:

1. prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata
2. prava poreznog tijela na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe
3. prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe
4. prava poreznog tijela na pokretanje prekršajnog postupka.

Za zastaru svih navedenih prava odosno ovlasti predviđen je zastarni rok od tri godine (relativna porezna zastara) jer se u predmetnoj odredbi određuje da navedena prava zastarijevaju za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći.

Postoji posebno pravilo o tomu kako se računa početak tijeka zastarnog roka porezne zastare (koje samo dijelom odgovara rješenju iz čl. 215 ZOO, prema kojem zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze - vidi infra).

Također, za vrijeme trajanja trogodišnjeg zastarnog roka može doći do prekida, odnosno zastoja zastare. Pravilo o prekidu porezne zastare sadržano je u čl. 95 OPZ (prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje ili naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku).

Opće pravilo o zastoju porezne zastare sadržano je u čl. 94 st. 7 OPZ (ako se radi naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče). O trogodišnjem zastarnom roku i nastupu porezne zastare postupovno tijelo ne vodi računa izvan slučajeva kada je uložen prigovor zastare. Vrijedi, dakle, pravilo prema kojem se sud odnosno porezno tijelo neće obazirati na zastaru ako se (porezni) dužnik nije na nju pozvao (čl. 214 st. 3 ZOO).

Osim relativne, postoji još i apsolutna zastara, uređena čl. 96 OPZ. Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi puta teći (prema odredbama čl 94 st 3, 4, 5 OPZ). Apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na pokretanje prekršajnog postupka nastupa za šest godina od dana kada je zastara počela prvi puta teći (čl. 96 st 2 OPZ)

O nastupu apsolutne porezne zastare sud (ili drugo tijelo pred kojim se pojavi zahtjev u smjeru utvrđenja, namirenja ili osiguranja u takvom slučaju) vodi brigu po službenoj dužnosti.( Za razliku od slučaja relativne zastare, dužnik ne mora uložiti prigovor apsolutne porezne zastare).

Kada dakle počinje teći porezna zastara?

1. zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu i kamate

2. zastara prava poreznog tijela na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe

3. zastara prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat

4. zastara prava poreznog tijela na pokretanje prekršajnog postupka počinje teći od počinjenja prekršaja.

Bitno je napomenuti da je prema čl. 62 st. 1 i st.  4 OPZ porezni obveznik dužan podnijeti poreznu prijavu poreznom tijelu u roku od 2 mj od isteka zakonom određenog razdoblja oporezivanja. Prema čl. 86 OPZ porezno rješenje koje se donosi na temelju godišnje porezne prijave mora se dostaviti poreznom obvezniku čim je to moguće, a najkasnije u roku od godine dana nakon isteka roka za podnošenje godišnje prijave. Iz navedenog proizlazi da je porezno tijelo odluku o poreznoj obvezi i kamatama dužno donijeti najkasnije u drugoj godini od isteka zakonom određenog razdoblja oporezivanja.

Ako je unutar zastarnog roka predviđenog za utvrđivanje porezne obveze i kamata, porezno tijelo to uistinu učinilo i utvrdilo tražbinu, započinje novi zastarni rok u vezi s istom tražbinom, ali po drugoj zastarnoj osnovi. Naime, počinje teći zastarni rok prava poreznog tijela na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe, i to nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamatu i troškove ovrhe, a neovisno o dospijeću same tražbine i kamata.

Na navedeni način dolazi do kumulacije zastarnih rokova (zastarnog roka za utvrđenje tražbine i zastarnog roka za namirenje tražbine), stoga je moguće da ukupni zastarni rok traje i do 9 godina!

Piše: Luka Arvaj, mag.iur.

16. Jesmo li obavezni obračunati PDV na inozemne usluge (obavljene i primljene) ?

Kako bi odredili porezni položaj neke usluge potrebno je razlikovati domaćeg od inozemnog poduzetnika kao što nalaže čl.14 Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te znati da li je uslugu obavio domaći ili inozemni poduzetnik i tek onda ustanoviti gdje je mjesto obavljanja usluge tj. da li je oporeziva ili nije. Čl.5 Zakona razlikuje tri načela na temelju kojih se utvrđuje mjesto obavljene usluge tj. podliježe li neka usluga oporezivanju u RH, a to su:

1.  Mjesto oporezivanja usluge je tamo gdje je sjedište odnosno stalno boravište ili prebivalište poduzetnika koji obavlja usluge ako Zakonom ili Pravilnikom nije drugačije određeno. To se primjenjuje kada usluga za koju se određuje porezni položaj nije razvrstana u neku od skupina iznimno navedenih u čl.5 st.4 do st.6 Zakona o PDV-u.

2.  Usluge koje su oporezive prema mjestu gdje su stvarno obavljenje ili gdje se nalazi objekt na kojem su obavljene su slijedeće:

- Kod usluga vezanih za nekretnine, mjesto oporezivanja je mjesto gdje se nalazi nekretnina;

- Kod prijevoznih usluga, mjesto oporezivanja je dionica puta gdje se obavlja prijevoz (npr. ako se prijevoz obavlja na dionici Umag – Kopar, PDV je obračunat samo na dionicu unutar hrvatske tj. Umag do državne granice)

- Kod umjetničkih, znanstvenih, nastavnih, itd. usluga i pomoćnih usluga u prijevozu, mjesto oporezivanja je mjesto gdje su usluge stvarno obavljene;

- Kod posredničkih usluga, mjesto oporezivanja se veže na mjesto oporezivanja isporuke za koju se radi posredovanje

   3. Usluge oporezive prema mjestu primatelja usluge, kako su navedene u čl.5 st.6 Zakona se odnose na situaciju kada se usluga obavlja poduzetniku, a mjestom obavljanja usluge se smatra mjesto sjedišta poduzetnika primatelja usluge (ako se usluga obavlja fizičkoj osobi, primjenjuje se prvo opće načelo). Tu je riječ o uslugama prijenosa, ustupanja i korištenja autorskih prava, promidžbenim uslugama, uslugama odvejtnika, revizora, računovođa, prevoditelja, itd.

PRIMJER 1 : Domaći poduzetnik na zahtjev talijanskog poduzetnika, obavio je uslugu prevođenja na seminaru održanom u Zagrebu. Da li je potrebno obračunati PDV na izlaznom računu ? NE. Nije potrebno jer sjedište poduzetnika primatelja usluge je u inozermstvu, te prema Zakonu čl.5 st.6 i Pravilniku čl.7 ta usluga se oporezuje prema sjedištu primatelja usluge.

PRIMJER 2 : Inozemni poduzetnik je obavio za domaćeg poduzetnika uslugu savjetovanja. Da li je potrebno samoobračunati PDV po ulaznom računu ? DA. Potrebno je pošto je sjedište poduzetnika primatelja usluge u tuzemstvu, te prema čl.5 st.6 Zakona i čl.7 Pravilnika ta usluga se oporezuje prema sjedištu primatelja usluge.

NAPOMENA: Obveza obračuna PDV-a na usluge inozemnih poduzetnika nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojem su usluge obavljene ili plaćene. Npr. ako je inozemni poduzetnik pružio uslugu koja podliježe oporezivanju u RH tijekom svibnja, tada i obveza obračuna poreza nastaje u svibnju, a rok uplate je do kraja mjeseca lipnja.

NOVO: 

Od početka iduće godine rok za plaćanje PDV-a trebao bi biti povećan sa 30 na 45 dana, najavio je Linić na 16. nacionalnom savjetovanju o gospodarstvu i poduzetništvu u okviru kojeg je održana i tribina "Pitajte Vladu". (piše Poslovni Dnevnik, 01.06.2012.)

Piše: Alin Božić, ovl.rač.

15. Arbitraža - alternativa sudskom rješavanju sporova

U odnosima između poduzetnika, sporovi su neizbježni i sastavi su dio svakog poduzetničkog pothvata. Budući da se sporovi ne mogu izbjeći, važno je da trgovački ugovori sadržavaju postupak za njihovo rješavanje. Državni sudovi nadležni su "po defaultu", čak i kada ugovori ne sadržavaju izričite klauzule u tom smislu. No postoje i drugi, alternativni načini rješavanja sporova. Jedan od mogućih načina rješavanje sporova je i arbitraža, a od sudskog načina rješavanja postupka razlikuje se po tome što se temelji na sporazumu ugovornih stranaka, i to je postupak u kojemu spor između stranaka pravomoćno i konačno rješava arbitražni sud kao nedržavno (privatno pravno) tijelo koje čini jedan ili više arbitara koji su imenovani temeljem sporazuma stranaka. Temeljni propis koji uređuje arbitražu je Zakon o arbitraži (NN 88/01)

Arbitražom se mogu rješavati samo sporovi za koje su stranke ugovorile arbitražu. Ako stranka podnese tužbu u arbitražnom postupku u pogledu spora za koji stranke nisu ugovorile nadležnost arbitražnog suda, arbitražni sud će se na prigovor tuženika oglasiti nenadležnim. Ugovor o arbitraži može se sklopiti u obliku posebnog ugovora sklopljenog nakon što do spora dođe ili unašanjem arbitražne klauzule u glavni ugovor. Nažalost, nakon što do spora dođe, stranke se najčešće neće moći sporazumjeti o tome da podvrgnu spor arbitraži jer će jednoj od stranaka uglavnom odgovarati dugotrajno parničenje pred državnim sudom (to je česta praksa dužnika u trgovačkim predmetima, u nadi da će u međuvremenu njihov vjerovnik prestati postojati; čitaj: propasti prije njih samih - op. a.). Zato je oportuno ugovor o arbitraži sklopiti prije nego do spora dođe (najbolje u obliku arbitražne klauzule sadržane u ugovoru). Navodim primjer arbitražne klauzule:

“Svi sporovi koji proizlaze iz ovog ugovora i u vezi s njim, uključujući i sporove koji se odnose na pitanja njegova valjana nastanka, povrede ili prestanka, kao i na pravne učinke koji iz toga proistječu, konačno će se riješiti arbitražom u skladu s važećim pravilima o arbitraži arbitražnog tijela ABC u mjestu XYZ."

Arbitražom se mogu rješavati svi sporovi o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati (vidi čl. 2 Zakona o obveznim odnosima), tj. svi sporovi o kojima se stranke mogu nagoditi. To su npr. sporovi iz ugovora, izvanugovornih odnosa, sporovi o vlasništvu, itd. S obzirom na to da se stranke uglavnom o arbitraži mogu sporazumjeti prije nego što do spora dođe, tj. u obliku arbitražne klauzule, arbitražom se u praksi uglavnom rješavaju sporovi iz ugovornih odnosa. Arbitraža se može ugovoriti ne samo u poslovnim ugovorima već i u npr. potrošačkim ugovorima ili ugovorima o radu (čl. 132 Zakon o radu).

(Napomena: Ako je spor nastao ili bi mogao nastati iz potrošačkog ugovora, ugovor o arbitraži mora biti napisan u posebnoj ispravi koje su potpisale obje stranke. U toj ispravi, osim ako je sastavljena kod javnog bilježnika, ne smije biti drugih utanačenja osim onih koja se odnose na arbitražni postupak. (čl. 6 st. 6 Zakona o arbitraži). Prema čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača, arbitražna klauzula u potrošačkom ugovoru smatrati će se nepoštenom ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, posebice ako je riječ o odredbi tipskog ugovora. Nepoštena odredba u potrošačkom ugovoru je ništetna!)

Brojni su razlozi zbog kojih se sve više poslovnih subjekata odlučuje na rješavanje sporova arbitražom. S obzirom na prilike u RH (evidentna nemogućnost pravosudnih tijela da postupke rješavaju u razumnom roku - čime su poduzetnici ali i ostali privatnopravni subjekti de facto ostavljeni bez efikasne sudske zaštite), posebice moram istaknuti brzinu i efikasnost arbitraže kao njezinu najznačajniju prednost. Navedeno poduzetnici itekako cijene, s obzirom da višegodišnje čekanje na pravomoćnu sudsku odluku izravno ugrožava poslovanje te predstavlja preveliki i nerazumni oportunitetni trošak.

U tablici su prikazane prednosti arbitraže u usporedbi s postupkom pred državnim sudom.

	Arbitraža	Državni sud
Nepristranost u odlučivanju	Izborom arbitara stranke mogu na najmanju moguću mjeru svesti rizik pristranosti u suđenju	Stranke ne mogu utjecati na to koja će osoba odlučivati o njihovu sporu
Stručnost	Stranke mogu za arbitra imenovati specijalista za pojedina pravna pitanja, pa i osobu koja nije pravnik, već je stručna u nekom drugom području relevantnom za predmet spora	Suci su uvijek pravnici i uglavnom nisu usko specijalizirani. Specifična znanja koja nedostaju sudu u postupak se unose vještačenjem, što dodatno poskupljuje postupak
Stupnjevi odlučivanja	U arbitražnom postupku o predmetu spora odlučuje se u jednom stupnju. Nema naknadnog preispitivanja meritorne odluke arbitražnog suda. Pravilno odlučivanje osigurava se sustavom imenovanja osobe koja donosi odluku, a ne naknadnim preispitivanjem odluke.	U sudskom postupku stranke mogu koristiti žalbu i druge pravne lijekove putem kojih se preispituje odluka prvostupanjskog suda. Sustav višestupanjskog odlučivanja u pravilu dovodi do odugovlačenja postupka.
Sukcesivna / simultana pozornost	Svaki arbitar uglavnom sudjeluje u manjem broju predmeta, što mu omogućava iscrpno razmatranje svakog predmeta.	Zbog opterećenosti velikim brojem predmeta, suci ne mogu svakom predmetu posvetiti jednaku pozornost -materijalne i postupovne pogreške su izvjesne.
Vrijeme trajanja postupka	Uobičajeno trajanje arbitražnog postupka iznosi nekoliko  mjeseci	Prvostupanjski parnični postupak u trgovačkim sporovima uglavnom traje preko godinu dana. Nakon toga redovito slijedi žalba ili drugi pravni lijek, što postupak produlji na nekoliko godina.
Autonomija stranaka	U arbitraži se stranke mogu sporazumjeti o mjerodavnim pravilima postupka.	Državni sudovi primjenjuju postupovna pravila sadržana u Zakonu o parničnom postupku. Pravila parničnog postupka uglavnom su prisilnog karaktera, rigidna su i stranke od njih najčešće ne mogu odstupiti sporazumom.
Povjerljivost	Arbitražna ročišta zatvorena su za javnost. Arbitražni postupci i pripadajuća dokumentacija sporazumom stranaka smatraju se povjerljivima. Na taj način moguće je zaštititi poslovne tajne i druge interese stranaka.	U parničnom postupku primjenjuje se načelo javnosti. Svatko ima pravo prisustvovati ročištima, tražiti uvid u sudske spise i izvještavati o podacima prikupljenim o pojedinim predmetima.
Dostava	U arbitraži je osigurana jednostavna i učinkovita dostava, uključujući i dostavu na posljednju poznatu adresu stranke kojoj se dopis dostavlja. Od stranaka se očekuje da o promjeni adrese obavijeste svoje poslovne partnere ili da se na drugi način pobrinu da im dopisi budu dostavljeni.	U parničnom postupku, dostava je formalna i često dugotrajna, osobito ako se radi o postupcima s međunarodnim elementom. Zloupotreba pravila o dostavi u praksi je jedno od najčešćih sredstava odugovlačenja sudskih postupaka.

Piše: Luka Arvaj, mag.iur.