Kako bi odredili porezni položaj neke usluge potrebno je razlikovati domaćeg od inozemnog poduzetnika kao što nalaže čl.14 Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te znati da li je uslugu obavio domaći ili inozemni poduzetnik i tek onda ustanoviti gdje je mjesto obavljanja usluge tj. da li je oporeziva ili nije. Čl.5 Zakona razlikuje tri načela na temelju kojih se utvrđuje mjesto obavljene usluge tj. podliježe li neka usluga oporezivanju u RH, a to su:
1. Mjesto oporezivanja usluge je tamo gdje je sjedište odnosno stalno boravište ili prebivalište poduzetnika koji obavlja usluge ako Zakonom ili Pravilnikom nije drugačije određeno. To se primjenjuje kada usluga za koju se određuje porezni položaj nije razvrstana u neku od skupina iznimno navedenih u čl.5 st.4 do st.6 Zakona o PDV-u.
2. Usluge koje su oporezive prema mjestu gdje su stvarno obavljenje ili gdje se nalazi objekt na kojem su obavljene su slijedeće:
- Kod usluga vezanih za nekretnine, mjesto oporezivanja je mjesto gdje se nalazi nekretnina;
- Kod prijevoznih usluga, mjesto oporezivanja je dionica puta gdje se obavlja prijevoz (npr. ako se prijevoz obavlja na dionici Umag – Kopar, PDV je obračunat samo na dionicu unutar hrvatske tj. Umag do državne granice)
- Kod umjetničkih, znanstvenih, nastavnih, itd. usluga i pomoćnih usluga u prijevozu, mjesto oporezivanja je mjesto gdje su usluge stvarno obavljene;
- Kod posredničkih usluga, mjesto oporezivanja se veže na mjesto oporezivanja isporuke za koju se radi posredovanje
3. Usluge oporezive prema mjestu primatelja usluge, kako su navedene u čl.5 st.6 Zakona se odnose na situaciju kada se usluga obavlja poduzetniku, a mjestom obavljanja usluge se smatra mjesto sjedišta poduzetnika primatelja usluge (ako se usluga obavlja fizičkoj osobi, primjenjuje se prvo opće načelo). Tu je riječ o uslugama prijenosa, ustupanja i korištenja autorskih prava, promidžbenim uslugama, uslugama odvejtnika, revizora, računovođa, prevoditelja, itd.
PRIMJER 1 : Domaći poduzetnik na zahtjev talijanskog poduzetnika, obavio je uslugu prevođenja na seminaru održanom u Zagrebu. Da li je potrebno obračunati PDV na izlaznom računu ? NE. Nije potrebno jer sjedište poduzetnika primatelja usluge je u inozermstvu, te prema Zakonu čl.5 st.6 i Pravilniku čl.7 ta usluga se oporezuje prema sjedištu primatelja usluge.
PRIMJER 2 : Inozemni poduzetnik je obavio za domaćeg poduzetnika uslugu savjetovanja. Da li je potrebno samoobračunati PDV po ulaznom računu ? DA. Potrebno je pošto je sjedište poduzetnika primatelja usluge u tuzemstvu, te prema čl.5 st.6 Zakona i čl.7 Pravilnika ta usluga se oporezuje prema sjedištu primatelja usluge.
NAPOMENA: Obveza obračuna PDV-a na usluge inozemnih poduzetnika nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojem su usluge obavljene ili plaćene. Npr. ako je inozemni poduzetnik pružio uslugu koja podliježe oporezivanju u RH tijekom svibnja, tada i obveza obračuna poreza nastaje u svibnju, a rok uplate je do kraja mjeseca lipnja.
NOVO:
Od početka iduće godine rok za plaćanje PDV-a trebao bi biti povećan sa 30 na 45 dana, najavio je Linić na 16. nacionalnom savjetovanju o gospodarstvu i poduzetništvu u okviru kojeg je održana i tribina "Pitajte Vladu". (piše Poslovni Dnevnik, 01.06.2012.)
Piše: Alin Božić, ovl.rač.
Nema komentara:
Objavi komentar