16. Jesmo li obavezni obračunati PDV na inozemne usluge (obavljene i primljene) ?

Kako bi odredili porezni položaj neke usluge potrebno je razlikovati domaćeg od inozemnog poduzetnika kao što nalaže čl.14 Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te znati da li je uslugu obavio domaći ili inozemni poduzetnik i tek onda ustanoviti gdje je mjesto obavljanja usluge tj. da li je oporeziva ili nije. Čl.5 Zakona razlikuje tri načela na temelju kojih se utvrđuje mjesto obavljene usluge tj. podliježe li neka usluga oporezivanju u RH, a to su:

1.  Mjesto oporezivanja usluge je tamo gdje je sjedište odnosno stalno boravište ili prebivalište poduzetnika koji obavlja usluge ako Zakonom ili Pravilnikom nije drugačije određeno. To se primjenjuje kada usluga za koju se određuje porezni položaj nije razvrstana u neku od skupina iznimno navedenih u čl.5 st.4 do st.6 Zakona o PDV-u.

2.  Usluge koje su oporezive prema mjestu gdje su stvarno obavljenje ili gdje se nalazi objekt na kojem su obavljene su slijedeće:

- Kod usluga vezanih za nekretnine, mjesto oporezivanja je mjesto gdje se nalazi nekretnina;

- Kod prijevoznih usluga, mjesto oporezivanja je dionica puta gdje se obavlja prijevoz (npr. ako se prijevoz obavlja na dionici Umag – Kopar, PDV je obračunat samo na dionicu unutar hrvatske tj. Umag do državne granice)

- Kod umjetničkih, znanstvenih, nastavnih, itd. usluga i pomoćnih usluga u prijevozu, mjesto oporezivanja je mjesto gdje su usluge stvarno obavljene;

- Kod posredničkih usluga, mjesto oporezivanja se veže na mjesto oporezivanja isporuke za koju se radi posredovanje

   3. Usluge oporezive prema mjestu primatelja usluge, kako su navedene u čl.5 st.6 Zakona se odnose na situaciju kada se usluga obavlja poduzetniku, a mjestom obavljanja usluge se smatra mjesto sjedišta poduzetnika primatelja usluge (ako se usluga obavlja fizičkoj osobi, primjenjuje se prvo opće načelo). Tu je riječ o uslugama prijenosa, ustupanja i korištenja autorskih prava, promidžbenim uslugama, uslugama odvejtnika, revizora, računovođa, prevoditelja, itd.

PRIMJER 1 : Domaći poduzetnik na zahtjev talijanskog poduzetnika, obavio je uslugu prevođenja na seminaru održanom u Zagrebu. Da li je potrebno obračunati PDV na izlaznom računu ? NE. Nije potrebno jer sjedište poduzetnika primatelja usluge je u inozermstvu, te prema Zakonu čl.5 st.6 i Pravilniku čl.7 ta usluga se oporezuje prema sjedištu primatelja usluge.

PRIMJER 2 : Inozemni poduzetnik je obavio za domaćeg poduzetnika uslugu savjetovanja. Da li je potrebno samoobračunati PDV po ulaznom računu ? DA. Potrebno je pošto je sjedište poduzetnika primatelja usluge u tuzemstvu, te prema čl.5 st.6 Zakona i čl.7 Pravilnika ta usluga se oporezuje prema sjedištu primatelja usluge.

NAPOMENA: Obveza obračuna PDV-a na usluge inozemnih poduzetnika nastaje istekom obračunskog razdoblja u kojem su usluge obavljene ili plaćene. Npr. ako je inozemni poduzetnik pružio uslugu koja podliježe oporezivanju u RH tijekom svibnja, tada i obveza obračuna poreza nastaje u svibnju, a rok uplate je do kraja mjeseca lipnja.

NOVO: 

Od početka iduće godine rok za plaćanje PDV-a trebao bi biti povećan sa 30 na 45 dana, najavio je Linić na 16. nacionalnom savjetovanju o gospodarstvu i poduzetništvu u okviru kojeg je održana i tribina "Pitajte Vladu". (piše Poslovni Dnevnik, 01.06.2012.)

Piše: Alin Božić, ovl.rač.

15. Arbitraža - alternativa sudskom rješavanju sporova

U odnosima između poduzetnika, sporovi su neizbježni i sastavi su dio svakog poduzetničkog pothvata. Budući da se sporovi ne mogu izbjeći, važno je da trgovački ugovori sadržavaju postupak za njihovo rješavanje. Državni sudovi nadležni su "po defaultu", čak i kada ugovori ne sadržavaju izričite klauzule u tom smislu. No postoje i drugi, alternativni načini rješavanja sporova. Jedan od mogućih načina rješavanje sporova je i arbitraža, a od sudskog načina rješavanja postupka razlikuje se po tome što se temelji na sporazumu ugovornih stranaka, i to je postupak u kojemu spor između stranaka pravomoćno i konačno rješava arbitražni sud kao nedržavno (privatno pravno) tijelo koje čini jedan ili više arbitara koji su imenovani temeljem sporazuma stranaka. Temeljni propis koji uređuje arbitražu je Zakon o arbitraži (NN 88/01)

Arbitražom se mogu rješavati samo sporovi za koje su stranke ugovorile arbitražu. Ako stranka podnese tužbu u arbitražnom postupku u pogledu spora za koji stranke nisu ugovorile nadležnost arbitražnog suda, arbitražni sud će se na prigovor tuženika oglasiti nenadležnim. Ugovor o arbitraži može se sklopiti u obliku posebnog ugovora sklopljenog nakon što do spora dođe ili unašanjem arbitražne klauzule u glavni ugovor. Nažalost, nakon što do spora dođe, stranke se najčešće neće moći sporazumjeti o tome da podvrgnu spor arbitraži jer će jednoj od stranaka uglavnom odgovarati dugotrajno parničenje pred državnim sudom (to je česta praksa dužnika u trgovačkim predmetima, u nadi da će u međuvremenu njihov vjerovnik prestati postojati; čitaj: propasti prije njih samih - op. a.). Zato je oportuno ugovor o arbitraži sklopiti prije nego do spora dođe (najbolje u obliku arbitražne klauzule sadržane u ugovoru). Navodim primjer arbitražne klauzule:

“Svi sporovi koji proizlaze iz ovog ugovora i u vezi s njim, uključujući i sporove koji se odnose na pitanja njegova valjana nastanka, povrede ili prestanka, kao i na pravne učinke koji iz toga proistječu, konačno će se riješiti arbitražom u skladu s važećim pravilima o arbitraži arbitražnog tijela ABC u mjestu XYZ."

Arbitražom se mogu rješavati svi sporovi o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati (vidi čl. 2 Zakona o obveznim odnosima), tj. svi sporovi o kojima se stranke mogu nagoditi. To su npr. sporovi iz ugovora, izvanugovornih odnosa, sporovi o vlasništvu, itd. S obzirom na to da se stranke uglavnom o arbitraži mogu sporazumjeti prije nego što do spora dođe, tj. u obliku arbitražne klauzule, arbitražom se u praksi uglavnom rješavaju sporovi iz ugovornih odnosa. Arbitraža se može ugovoriti ne samo u poslovnim ugovorima već i u npr. potrošačkim ugovorima ili ugovorima o radu (čl. 132 Zakon o radu).

(Napomena: Ako je spor nastao ili bi mogao nastati iz potrošačkog ugovora, ugovor o arbitraži mora biti napisan u posebnoj ispravi koje su potpisale obje stranke. U toj ispravi, osim ako je sastavljena kod javnog bilježnika, ne smije biti drugih utanačenja osim onih koja se odnose na arbitražni postupak. (čl. 6 st. 6 Zakona o arbitraži). Prema čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača, arbitražna klauzula u potrošačkom ugovoru smatrati će se nepoštenom ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, posebice ako je riječ o odredbi tipskog ugovora. Nepoštena odredba u potrošačkom ugovoru je ništetna!)

Brojni su razlozi zbog kojih se sve više poslovnih subjekata odlučuje na rješavanje sporova arbitražom. S obzirom na prilike u RH (evidentna nemogućnost pravosudnih tijela da postupke rješavaju u razumnom roku - čime su poduzetnici ali i ostali privatnopravni subjekti de facto ostavljeni bez efikasne sudske zaštite), posebice moram istaknuti brzinu i efikasnost arbitraže kao njezinu najznačajniju prednost. Navedeno poduzetnici itekako cijene, s obzirom da višegodišnje čekanje na pravomoćnu sudsku odluku izravno ugrožava poslovanje te predstavlja preveliki i nerazumni oportunitetni trošak.

U tablici su prikazane prednosti arbitraže u usporedbi s postupkom pred državnim sudom.

	Arbitraža	Državni sud
Nepristranost u odlučivanju	Izborom arbitara stranke mogu na najmanju moguću mjeru svesti rizik pristranosti u suđenju	Stranke ne mogu utjecati na to koja će osoba odlučivati o njihovu sporu
Stručnost	Stranke mogu za arbitra imenovati specijalista za pojedina pravna pitanja, pa i osobu koja nije pravnik, već je stručna u nekom drugom području relevantnom za predmet spora	Suci su uvijek pravnici i uglavnom nisu usko specijalizirani. Specifična znanja koja nedostaju sudu u postupak se unose vještačenjem, što dodatno poskupljuje postupak
Stupnjevi odlučivanja	U arbitražnom postupku o predmetu spora odlučuje se u jednom stupnju. Nema naknadnog preispitivanja meritorne odluke arbitražnog suda. Pravilno odlučivanje osigurava se sustavom imenovanja osobe koja donosi odluku, a ne naknadnim preispitivanjem odluke.	U sudskom postupku stranke mogu koristiti žalbu i druge pravne lijekove putem kojih se preispituje odluka prvostupanjskog suda. Sustav višestupanjskog odlučivanja u pravilu dovodi do odugovlačenja postupka.
Sukcesivna / simultana pozornost	Svaki arbitar uglavnom sudjeluje u manjem broju predmeta, što mu omogućava iscrpno razmatranje svakog predmeta.	Zbog opterećenosti velikim brojem predmeta, suci ne mogu svakom predmetu posvetiti jednaku pozornost -materijalne i postupovne pogreške su izvjesne.
Vrijeme trajanja postupka	Uobičajeno trajanje arbitražnog postupka iznosi nekoliko  mjeseci	Prvostupanjski parnični postupak u trgovačkim sporovima uglavnom traje preko godinu dana. Nakon toga redovito slijedi žalba ili drugi pravni lijek, što postupak produlji na nekoliko godina.
Autonomija stranaka	U arbitraži se stranke mogu sporazumjeti o mjerodavnim pravilima postupka.	Državni sudovi primjenjuju postupovna pravila sadržana u Zakonu o parničnom postupku. Pravila parničnog postupka uglavnom su prisilnog karaktera, rigidna su i stranke od njih najčešće ne mogu odstupiti sporazumom.
Povjerljivost	Arbitražna ročišta zatvorena su za javnost. Arbitražni postupci i pripadajuća dokumentacija sporazumom stranaka smatraju se povjerljivima. Na taj način moguće je zaštititi poslovne tajne i druge interese stranaka.	U parničnom postupku primjenjuje se načelo javnosti. Svatko ima pravo prisustvovati ročištima, tražiti uvid u sudske spise i izvještavati o podacima prikupljenim o pojedinim predmetima.
Dostava	U arbitraži je osigurana jednostavna i učinkovita dostava, uključujući i dostavu na posljednju poznatu adresu stranke kojoj se dopis dostavlja. Od stranaka se očekuje da o promjeni adrese obavijeste svoje poslovne partnere ili da se na drugi način pobrinu da im dopisi budu dostavljeni.	U parničnom postupku, dostava je formalna i često dugotrajna, osobito ako se radi o postupcima s međunarodnim elementom. Zloupotreba pravila o dostavi u praksi je jedno od najčešćih sredstava odugovlačenja sudskih postupaka.

Piše: Luka Arvaj, mag.iur.

14. Potpore za zapošljavanje

Na sjednici 11.svibnja, 2012.g. Sabor je donio Zakon o poticanju zapošljavanja (N.N. 57/12), te isti je stupio na snagu 31. svibnja, 2012.g.

Pravo na olakšicu u trajanju od dvije godine može ostvariti poslodavac koji zaposli nezaposlenu osobu bez radnog iskustva u zvanju za koje se obrazovala ili dugotrajno nezaposlenu osobu. Olakšica se sastoji u tome da je poslodavac oslobođen obveze obračuna i uplate doprinosa na osnovicu ( za zdrastveno osiguranje, za zapošljavanje, za zaštitu zdravlja na radu, te za poticanje zapošljavanja osoba sa invaliditetom, ako je poslodavac obveznik uplate toga posebnog doprinosa). Poslodavac koji koristi olakšicu za zapošljavanje nezaposlene osobe, ne može za istu osobu koristiti mjere aktivne politike u zapošljavanju.

Nadalje, mjere aktivne politike u zapošljavanju obuhvaćaju dodjelu potpora za zapošljavanje poslodavcima koji će zapošljavati:

1. Mlade osobe bez radnog iskustva 

(do 29 godina, prijavljene u evidenciji nezaposlenih)

Razina obrazovanja sufinancirane osobe	Mali i srednji poslodavci	Veliki poslodavci
Osobe bez zanimanja i pomoćnih zanimanja	16.287,60 kn	9.772,56 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima srednjoškolskog obrazovanja	25.207,00 kn	15.124,20 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima visokoškolskog obrazovanja	31.024,00 kn	18.614,40 kn

 2. 
Dugotrajno nezaposlene osobe 

(do 25 godina prijavljene u evidenciji HZZ-a duže od 6 mjeseci ili osobe iznad 25 godina prijavljene u evidenciji nezaposlenih duže od 12 mjeseci )

Razina obrazovanja sufinancirane osobe	Mali i srednji poslodavci	Veliki poslodavci
Osobe bez zanimanja i pomoćnih zanimanja	18.748,32 kn	11.248,92 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima srednjoškolskog obrazovanja	29.543,80 kn	17.726,30 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima visokoškolskog obrazovanja	36.360,08 kn	21.816,08 kn

 3. 
Osobe iznad 50 godina života 

(prijavljene u evidenciji nezaposlenih duže od 6 mjeseci)

Razina obrazovanja sufinancirane osobe	Mali i srednji poslodavci	Veliki poslodavci
Osobe bez zanimanja i pomoćnih zanimanja	18.748,32 kn	11.248,92 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima srednjoškolskog obrazovanja	29.543,80 kn	17.726,30 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima visokoškolskog obrazovanja	36.360,08 kn	21.816,08 kn

4.Osobe s invaliditetom

Razina obrazovanja sufinancirane osobe	Mali, srednji i veliki poslodavac
Osobe bez zanimanja i pomoćnih zanimanja	28.122,48 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima srednjoškolskog obrazovanja	53.178,84 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima visokoškolskog obrazovanja	81.810,24 kn

5. Posebne skupine nezaposlenih 

(hrvatski branitelji, roditelji 4 ili više malodobne djece, samohrani roditelji, liječeni ovisnici, itd.)

Razina obrazovanja sufinancirane osobe	Mali i srednji poslodavci	Veliki poslodavci
Osobe bez zanimanja i pomoćnih zanimanja	18.748,32 kn	11.248,92 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima srednjoškolskog obrazovanja	29.543,80 kn	17.726,30 kn
Osobe zanimanja stečenih po programima visokoškolskog obrazovanja	36.360,08 kn	21.816,08 kn

Poslodavci koji mogu ostvariti navedene potpore za zapošljavanje: 

- poslodavci koji nemaju pad zaposlenosti unazad 12 mjeseci, osim onih koji imaju opravdano upražnjena radna mjesta (otkaz na vlastiti zahtjev radnika, umirovljenje, nesposobnost za rad…), 

- poslodavci koji nemaju financijskih dugovanja na ime javnih davanja, 

- poslodavci koji djeluju kraće od 12 mjeseci, a imaju zaposleno najmanje jednog radnika unazad 6 mjeseci.

Izvor: Hrvatski zavod za zapošljavanje

Piše: Alin Božić, ovl.rač.

IZREKA MJESECA

“Samo su dva izvora ljudskih poroka: lijenost i praznovjerje,

i samo su dva dobročinitelja: rad i um.” 

(Tolstoj)

13. Što je to elektronički potpis ?

Elektronički potpis je pravni ekvivalent vlastoručnog potpisa koji je u RH reguliran Zakonom o elektroničkom potpisu ( N.N. br. 10/02 i 80/08 ). Glavne karakteristike su autentičnost, integritet i neporecivost. To znači da vlastoručni potpis određuje osobu koja svojim potpisom uvjerava da je dokument potpisan sa namjerom tj. da primatelju poruke garantira da je stvarno dokumenat potpisan od strane ovlaštene osobe za zastupanje poduzetnika. Taj potpis nije moguće krivotvoriti, te isti se ne može ponovno koristiti jer je dio dokumenta, niti prenjeti sa jednog dokumenta na drugi. Također potpisnik ne može poreći potpisivanje istog.

Praktičan primjer elektroničkog potpisa je FINA digitani certifikat koji sada većina poduzetnika koristi. Taj certifikat identificira poslovni subjekt i pomoću njega se potpisuju dokumenti. Dok napredan elektronički potpis je nešto uži pojam. To je zaseban certifikat za svakog djelatnika koji je pohranjen na smart kartici i zaštičen lozinkom. Napredan elektronički potpis je također definiran Zakonom o elektroničkom potpisu, te ako je izrađen u skladu s odredbama Zakona ima istu pravnu snagu i zamjenjuje vlastoručni potpis i pečat.

U slučaju da imate FINA digitalni certifikat to ne znači da možete napisati klauzulu „Račun je pisan na računalu i punovažeći je bez potpisa i pečata“ i onda ga samo poslati eMail-om kupcu. U praksi to funkcionira tako što biste trebali imati ERP softver u kojem fakturirate, te isti podržava elektronički potpis i izrađuje elektronički potpisane PDF račune ili koristiti usluge npr. FINA e-račun u dogovoru sa svojim kupcima.

Zato poduzetnici OPREZNO sa priznavanjem pretporeza ako Vam na računu piše : „Račun je pisan na računalu i punovažeći je bez potpisa i pečata“ to ne znači da je vjerodostojna knjigovodstvena isprava. :-)

Piše: Alin Božić, ovl.rač.

12. Vrijedi li račun bez potpisa i pečata ?

Svakodnevno se susrečemo sa različitim ispravama al upitno je da li su ispravne tj. vjerodostojne knjigovodstvene isprave za unos u poslovne knjige.

U Zakonu o računovodstvu čl. 6 st.1. jasno piše : „ Knjigovodstvena isprava mora biti vjerodostojna, uredna i sastavljena na način da osigurava pravodobni nadzor. Osoba ovlaštena za zastupanje poduzetnika ilio osoba na koju je pernesena ovlast jamči potpisom na knjigovodstvenoj ispravi da je ona vjerodostojna i uredna. “

Dok čl.15. Zakona o PDV-u i čl. 76. pravilnika propisuju tko ispostavlja račun i koje elemente isti mora sadržavati. Također vrlo je bitno samo  kolanje dokumentacije unutar poduzeća, a to znači da ulazne račune i druge knjigovodstvene isprave netko treba prekontrolirati i svojim potpisom ovjeriti tj. likvidirati kako bi bile podobne za knjiženje i daljnju obradu u poslovnim knjigama.

Tako da ako dobijete račun sa napisanom klauzulom „Račun je pisan na računalu i punovažeći je bez potpisa i pečata“ – TO NIJE ISPRAVNO ! Po tako primljenom računu nikako si nesmijete priznati pretporez.

Naime, od 1.kolovoza, 2011.g. omogućeno je elektroničko slanje računa koji imaju iskazani PDV. Da bi to bilo pravovaljano postoje dva bitna uvjeta:

1. Primatelj računa treba dati suglasnot da želi primati račune u elektronskom obliku

2. Račun u elektronskom obliku je dokumenat potpisan elektroničkim potpisom u skladu sa Zakonom o elektroničkom potpisu

O elektroničkom potpisu više u slijedećem članku. :-)

Piše: Alin Božić, ovl.rač.