23. Potraživanja iz radnog odnosa pri likvidaciji odnosno stečaju

UPIT:

Poštovani!
Zamolio bih Vas da me uputite ili date savjet kome da se obratim u svezi svojih problema, jer sam isti zaposlenik društva nad kojim je izvršena likvidacija po službenoj dužnosti, a da o istoj nisam bio obaviješten, jer se nalazim od 2008.god. na bolovanju (bolest srca). Koja su moja prava i kako da ostvarim svoja potraživanja prema istom društvu, a država ga je likvidirala ne mojom krivnjom. Ako je tako zašto država nije i nas radnike zbrinula. HVALA!!


ODGOVOR:

Uz napomenu da su razlozi za prestanak trgovačkog društva, između ostalog, i likvidacija i stečaj, što su dvije sasvim različite kategorije koje je potrebno razlikovati, te koje proizvode sasvim različite pravne učinke u pogledu prava i obveza stranaka u postupku...

Bilo bi korisno znati o kojem se trgovačkom društvu radi, te je li zaista likvidirano ili je, puno vjerojatnije, prestalo stečajem. Ustavna zaštita rada kao objektivnog prava, ali i članova njihovih obitelji i ostalih socijalnih kategorija (čl. 55 - 61 Ustava RH) afirmirana je i realizirana postojanjem korpusa propisa radnog (i socijalnog prava), čime su radnopravni odnosi izdvojeni iz materije obveznog prava u posebnu kategoriju radnog prava, gdje radnik kao stranka ugovora uživa neusporedivo veću zakonsku zaštitu od poslodavaca, no što bi u drugim slučajevima imali ostali kontrahenti prema propisima građanskog prava, primarno Zakona o obveznim odnosima. Subjektivna prava (npr novčane naknade - plaća, ali i druga prava) koja proizlaze iz obveznih odnosa, zaštita kojih je zajamčena navedenim objektivnim pravima, predstavljaju privatni interes subjekata, odnosno vjerovnika ovlaštenih zahtjevati navedene novčane obveze. S obzirom da se radi o privatnim interesima, a ne javnim interesima, korištenje javne izvršne vlasti ("države") pri ostvarivanju takvih prava privatnih subjekata predstavljalo bi sukob interesa, stoga se potraživanja u slučaju spora ostvaruju u parničnom postupku pred sudom kao jedinim legitimnim putem prisilnog ostvarenja tražbina. Da ne duljim.....

Likvidacija se može provesti samo onda kada trgovačko društvo nema nepodmirenih obveza prema vjerovnicima. Upravo radi zaštite vjerovnika, Zakon o trgovačkim društvima, u čl. 373, propisuje obvezu pozivanja vjerovnika društva da prijave svoje tražbine likvidatoru (likvidator stupa na mjesto članova uprave). Poziv se mora objaviti najmanje tri puta u glasilu društva (Narodne novine) s naznakom da vjerovnici moraju prijaviti društvu svoje tražbine u roku od šest mjeseci po objavi posljednjeg poziva. Relevantan je i članak 379 Zakona o trgovačkim društvima, prema kojem imovina društava može se podijeliti članovima društava odnosno dioničarima tek po proteku godine dana od dana kada je treći put objavljen poziv vjerovnicima da prijave svoje tražbine. Prema stavku 2 istog članka, ukoliko vjerovnik ne prijavi svoje tražbine, dugovani iznos treba položiti u sud kod kojega je društvo upisano u trgovački registar na rok od šest mj, a nakon toga predaje se na čuvanje općini na čijem je području sjedište društva, ako odlukom o podjeli društva nije drugačije određeno. Vjerovnici čije tražbine nisu bile poznate društvu, a nisu ih pravodobno prijavili, mogu zatražiti da im se ona podmire samo iz imovine koja još nije podijeljena članovima društva, odnosno dioničarima. U slučaju likvidacije potrebno je bilo, dakle, prijaviti eventualne tražbine likvidatoru društva (podaci o likvidatoru su javni, dostupni su na uvid u registarskom sudu; neslužbeni, ali ažurni i točni podaci dostupni su na web adresi sudreg.pravosudje.hr). Dok god postoje poznate nepodmirene tražbine, postupak likvidacije ne može se provesti, odnosno, likvidacija u tom slučaju bila bi protupravna. Bitan je članak 383 Zakona o trgovačkim društvima, koji uređuje odgovornost likvidatora za štetu vjerovnicima, prouzročenih eventualnim protupravnim radnjama likvidatora. Nakon što je društvo brisano iz sudskog registra ne mogu se više pobijati pravne radnje likvidatora (trgovačko društvo je prestalo te ne postoji više kao pravni subjekt), ali vjerovnici društva mogu od likvidatora tražiti da im nadoknadi štetu koju je tim radnjama prouzročio (Prema pravilima o izvanugovornoj odgovornosti, odnosno općim pravilima o naknadi štete prema Zakonu o obveznim odnosima, odnosno prema čl. 1045 - čl.1100). Likvidator odgovara za štetu do visine peterostrukog iznosa nagrade koju je primio za svoj rad, (nagrada iz čl.381 Zakona o trgovačkim društvima). Ako to ne bi bilo dovoljno za podmirenje štete, za nju solidarno odgovaraju svi članovi društva odnosno dioničari do visine imovine društva koja im je isplaćena. Doduše, ne smatra se štetom ako vjerovnik pravodobno ne prijavi svoju tražbinu za koju likvidator nije znao niti je mogao znati, no ta činjenična tvrdnja predmet je dokazivanja u parničnom postupku. Zahtjev s naslova odgovornosti za štetu prema likvidatoru zastaruje u roku od godinu dana od brisanja društva iz sudskog registra (čl 383, st. 4), tom odredbom derogiran je opći zastarni rok od pet godina, prema čl. 225 Zakona o obveznim odnosima. Iako Zakon o radu u čl. 109 propisuje zabranu otkaza ugovora o radu osobi koja je privremeno nenazočna na poslu zbog bolesti ili ozljede, ugovor o radu prestaje po sili zakona trenutkom prestanka trgovačkog društva kao pravnog subjekta, a time i njegovog svojstva ugovorne strane. Taj trenutak je dan brisanja trgovačkog društva iz sudskog registra po okončanju postupka likvidacije. S obzirom da u tom slučaju ne postoje pravni sljednici (sukcesori) trgovačkog društva, trenutkom prestanka trgovačkog društva utrnjuju sve obveze i prava iz pravnih poslova u kojima se kao stranka pojavljuje sada likvidirano trgovačko društvo, što uključuje i potraživanja iz radnopravnih odnosa. Poslovne knjige i ostala dokumantacija iz postupka likvidacije čuva se u trgovačkom sudu u sjedištu sada likvidiranog društva, te će sud vjerovnicima i drugim osobama s opradanim interesom omogućiti uvid u navedenu dokumentaciju (radi eventualne parnice i sl).

Za razliku od likvidacije, stečaj se provodi kada je dužnik nesposoban za plaćanje (tj. kada je bankovni račun dužnika blokiran dulje od 60 dana) te kada je prezadužen (kada njegova imovina ne pokriva postojeće obveze). Također, likvidatora zamjenjuje stečajni upravitelj. U stečajnom postupku radnici dijele isplatni red zajedno sa RH, odnosno njezinim tražbinama prema trgovačkom društvu (porezi, doprinosi, kazne, koncesijske naknade i sl). Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravitelj može otkazati ugovor o radu bez obzira na isključenje prava na redoviti otkaz ili druge odredbe o zaštiti radnika. Dakle, i radnik na bolovanju može dobiti otkaz. Otkazni rok iznosi mjesec dana. Radnik, ovdje u svojstvu stečajnog vjerovnika, uz nepodmirene tražbine može zahtijevati naknadu štete zbog prijevremenog prestanka radnog odnosa (čl. 120 stavak 3 Stečajnog zakona). Ako radnik smatra da otkaz njegova radnog odnosa nije pravno valjan, može tražiti zaštitu svojih prava u skladu s odredbama Zakona o radu. Bitno je naglasiti da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine (čl 135 Zakona o radu), a rok se računa od prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (čl 215 Zakona o obveznim odnosima). Tražbine po osnovi naknade štete zastarjevaju u roku od pet godina. Nevezano je li društvo pretalo stečajnim postupkom ili likvidacijom, ako se tužbeni zahtjev iz određenog razloga namjerava postaviti prema RH, Zakon o parničnom postupku u čl. 186.a traži da se tužitelj prije podnošenja tužbe obrati sa zahtjevom za mirno rješavanje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim se namjerava podnijeti tužba protiv RH. Tek ako zahtjev za mirno rješavanje spora ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mj od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. (u suprotnom sud obacuje tužbu protiv RH).

Piše: Luka Arvaj, mag.iur.